You need to upgrade your Flash Player This is replaced by the Flash content. Place your alternate content here and users without the Flash plugin or with Javascript turned off will see this. Content here allows you to leave out noscript tags.

Slikovnice:  Nesebična priča
                       Zaljubljeni Elvis
                      Spašavanje ribice


Hrčak i mrav

HRČAK: „Vi ubogi mravi! Je li vrijedno truda što se cijelog ljeta trudite kao pčele za tu malenkost od hrane? Ha, ha, ha!!!!“
MRAV: „Vrijedno je truda ako radiš sa srcem i uživaš u tome!“
HRČAK: „Ne bih se složio! Da vi vidite moju zalihu, velika je kao kamion!“
MRAV: „To ti ništa ne vrijedi ako kradeš i nisi poštena prema ljudima.“


Uskrs

Jedan je zeko po jajima crtao.
Stalno ih je prevrtao
da vidi, neuredno li je nešto.
Ako je , popravit će vješto.

On nije mario za tuđe,
jer je njegov rad bio blistav,
ko' oprano suđe!

                                 Bijoux Radman Barić, 2.b


Jaglac

Jaglac je mali
stidljivo
ispod zemlje
provirivao.
A kad je
na svijetlo dana izašao
dugo se, dugo
u Sunce zagledao
sve dok,
od sunčanog sjaja
nije sav požutio.

                               Paola Morožin, 2.b


Mačke

Bila jednom jedna mala uska uličica, u njoj je bilo puno malih i velikih stvorenja.
Jednog jutra sva stvorenja bila su vani. Odjednom se sretnu ulična i kućna mačka. Bile su to stare prijateljice. Počele su se grliti i ljubiti. Prepričavale su jedna drugoj kako žive. Ulična mačka krene :
„Ja ti se u zadnje vrijeme tako dobro hranim. Znaš onaj koš kraj pokraj žute kuće, e u zadnje vrijeme bacaju tako finu hranu. I samo da ti kažem kako sam upoznala divnog momka.“
Kućna mačka nastavi: „Meni je uvijek isto samo pijem mlijeko.“ Ulična mačka je čudno pogleda i upita: „Što ti je to mlijeko?“
Kućna mačka stade objašnjavati:“To ti je bijela fina tekućina.“ Čuvši to ulična mačka poželi otići živjeti s kućnom mačkom. Na to joj ispriča:“ Vidi , tu na repu mi je veliki ožiljak, to mi je od auta. Prešao mi je preko repa. A vidiš tu na leđima mi je ožiljak od jedne babe kada me lupila metlom.“
Kućna mačka je vidjela da je uličnoj mački jako loše biti vani. Dade joj savjet neka tužno mijauče pred njezinom kućom. Gazda joj se smilovao i primio u kuću. Sada se njih dvije super zabavljaju.

                                                                                                                  Eva Stefanuti, 3.d


Jaglac

Malen sam i žut,
na proljeće rastem svud.
Na livadi cvatem kao cvijet,
u ustima trubim kao truba.
Jer jaglac sam ja!

                                   Debora Perčić, 2.b


A što kad se pojavi zaljubljenost?

U proljeće dolazi lijepo vrijeme i sunce. Priroda se budi, a bude se i osjećaji. A koji nam je osjećaj tako dobro poznat? To je zaljubljenost.
Kada krenu leptirići u trbuhu, dječaci posvećuju puno pažnje djevojčicama i srame se pokazati svoje osjećaje. Zato su često veseli i razigrani i zadirkuju djevojčice. One tada polude i kažu im možda i nešto ružno što zapravo ne misle. Zato, dragi dječaci i djevojčice, poslušajte ovaj savjet! Dječaci, napišite djevojčicama pismo ili im donesite cvijet. Kada idete kući iz škole, dajte svojoj simpatiji ruku. Prošećite s njom, pričajte joj zanimljive priče i šale. Djevojčice, nemojte se ljutiti na dječake. Recite svojoj simpatiji kako volite sport ili hobi kojim se bavi. Predložite odlazak u kino ili na sladoled. Nemojte čekati da dječak to predloži, preduhitrite ga.
Nema čarobne formule za ljubav, možemo se samo potruditi oko osobe koja nam se sviđa i nadati se da će se zaljubljenost zadržati što duže. Taj najljepši osjećaj na svijetu.

                                                                                                                   Jakov Crljenica, 4.c


Mala ljubičica

U borovoj sjeni
nešto se zeleni,
vlati trave stručak,
gusjenici ručak.
Izvirila i nježno glava,
prekrasna modro plava,
dok joj vjetar latice njiše,
sve ljepše i ljepše miriše.
Između borovih grančica,
smjestila se ljubičica,
proljeće nas zove
i ljepote nove.

                          Antonio Trubić, 3.c

Moj tata

Tatice, latice cvijeta moga,
najljepša latica ti si.
Vjerujem da si umoran kad radiš od jutra do mraka.
Opraštam ti što navečer ne igramo društvene igre,
kad ti ionako na kauču već hrčeš i more te druge brige.
I dalje ti si najljepša latica cvjeta moga
i da mogu više bi bila tvoja.
Volim te jako i zato taj cvijet svugdje sa sobom nosim,
pa čak i u školi se time ponosim.

                                                                  Anja Ćiković, 3.c

Tatica

Moj tata uvijek me pazi,
od rođenja on me mazi.
Moj tatica uvijek je tu kad god ga trebam,
bacam ga na travu pa iza njega vrebam.
Volim, volim svog taticu,
najviše na svijetu tom.
Da sam vila, imala bih krila,
pa bi ga pratila i uvijek se k njemu vratila.

                                                  Darija Šnajder, 3.c


Predivno proljeće

Kad procvatu u proljeće livade,
ja osjetim miris zelene trave i šumske jagode.
Po polju nosi miris jutarnjeg sunca i proljetnog cvijeća
a razigrane ptice pjevaju pjesmu dobrodošlice.
Pčelice zuje, osice bruje,
na svakome cvijetu malo zazuje.

                                                                     Toni Nanut, 3.c


Jaglac

Okopnio zadnji snijeg,
provirio žuti cvijet,
u travi se pojavio i proljeće prizvao.
Potjerao je tmurne dane,
žutom bojom svojom,
sad livade i šume,
na igru zovu.
Ima žute latice,
male zelene listiće,
velik je ko palac,
sad već znate
zove se JAGLAC.

                                    Paolo Škibola, 3.c
 

Subjektivni prikaz pročitane pripovijetke S. Kolara: Breza

Pročitala sam pripovijetku Breza hrvatskog pisca Slavka Kolara. Knjiga je izdana 1998. godine u izdavačkoj kući SysPrint Zagreb.
Pročitavši ovu pripovijetku djelomično sam upoznala položaj žena u prošlom stoljeću. U to doba u kojem ni roditelji, ni obitelj, ni muškarac za kojeg udaju ženu, nju ništa ne pitaju. Ona je tu da tiho i bez prigovora izvršava svoje dužnosti te poštuje odluku roditelja da je udaju za nevoljenog muškarca. Blijedu i tanku ženu, u to vrijeme, baš kakva je bila i Janica, ni jedan muškarac ne bi izabrao. Na cijeni su rumene, jake i otporne žene. Na selima koja su bila veoma tradicionalna područja, postojeće kulture su nametale mnoge običaje pa tako i dogovorene brakove. Ženu se nije pitalo želi li ona taj brak i kako će živjeti uz nevoljena muža. Muškarci su vrijeme provodili u gostionicama, zaokupljeni mišlju kako će se zabaviti, kako će slaviti. Što je žena njemu?
Ne samo da muž ne poštuje ženu, nego je i odnos žene prema ženi nehuman. To sam vidjela u odnosu svekrve prema bolesnoj Janici. Slabu Janicu šalje da odvede krave na pašu po lošem vremenu, a nedavno je izgubila dijete. Janica nije mogla izdržati nemar muža i maltretiranje svekrve te se razboljela. U takvim trenucima ženama treba podrška, ljubav, razumijevanje, ali zbog položaja žena u 20.st. one to ne dobivaju. U to vrijeme mužu je bilo važnije baviti se drugim stvarima, nego ženi pokazati osjećaje. To je tada bila sramota te neprimjereno ponašanje. U to vrijeme žene su uglavnom radile kod kuće, u polju te njihovi poslovi nisu bili lagani.
Mislim da je takav odnos prema ženam u 20. st. bio strašan. Žena je bila bez prava izbora, prava da se pobuni, da odlučuje. Nju su prodavali kao robu. Ništa je nisu pitali. Danas u 21. st. odnos prema ženama je u mnogočemu lakši i drugačiji. Iako, na žalost, i danas još uvijek ima žena koje nemaju pravo glasa ili su psihički i fizički zlostavljane.

                                                                                             Lucija Hadrović-Pavišić, 8.a


Osvrt na pročitanu knjigu J. Boynea: Dječak u prugastoj pidžami

John Boyne rođen je 1971. godine u Dublinu. Studirao je englesku književnost i kreativno pisanje. Dosad je objavio šest romana, The Thief of Time (2000.) , The Congres of Rough Riders (2001.) i među ostalima, The Boy in Striped Pajamas.

Dječak u prugastoj pidžami je priča koja govori o užasnom životu unutar, ali i izvan logora Auschwitz. Radi se o dječaku Bruni, koji se sa svojom obitelji zbog očeva posla doselio uz sami rub logora. Volio je istraživati te je jednom prilikom, hodajući uz ogradu logora, upoznao malog židova Šmuela. Bruno nije znao zašto je Šmuel s druge strane ograde, niti kakav je život tamo, ali čak i nakon što je saznao tko su židovi i čuo strahote o njima, nastavio se družiti s Šmuelom. On mu je bio najbolji prijatelj, iako je s njim mogao samo razgovarati, a ne se igrati kao sa svojim prijateljima iz Berlina. Nakon što je saznao da se vraća u Berlin, Bruno je sa Šmuelom isplanirao zadnju pustolovinu. Naime, Bruno je dobio uši te ga je otac ošišao na ćelavo. Nakon što mu je mali Šmuel donio “pidžamu” kakvu su imali svi ljudi u logoru, Bruno je izgledao kao jedan od njih. Provukao se ispod ograde logora te sa malim židovom krenuo u potragu za Šmuelovim ocem koji je nestao. Ali dječaci se nađu usred marša, te budu odvedeni u plinsku komoru gdje i umiru.

Bruno je bio devetogodišnji dječak slabije građe, imao je smeđu kosu i bio je dosta nizak za svoje godine. Dolazio je iz bogate obitelji, te je oduvijek bio naučen na to da ima sve što poželi. U Berlinu je živio u peterokatnoj kući sa sluškinjama te mu je zbog toga dolazak u novu kuću sa “samo” tri kata bio nezamisliv. Bio je neiskvaren i svijet odraslih mu je bio potpuno nejasan. Nije razumio kako netko može mrziti nekoga i govoriti da u jednoj naciji ne postoji niti jedna dobra osoba, pogotovo zato jer je on sam upoznao tu jednu dobru osobu. Nije bio upoznat s okrutnom i ružnom stranom svijeta, s mržnjom i zloćom koju on sadrži. Moje mišljenje je da to možemo usporediti sa stranom ograde na kojoj je on živio i stranom ograde na kojoj je živio mali Šmuel. Bruno je vidio i razumio samo svoju stranu, stranu punu ljepote, dobrote i nasmijanih ljudi, uvijek sitih i zadovoljnih. A strana malog Šmuela, puna patnje i bola, okrutnosi i zlobe mu je bila potpuno nepoznata. Smatram ga osobom koja ima svoj stav i koja želi sama steći mišljenje o ljudima, ne obazirajući se na ono što govore drugi. Iako je znao da je Šmuel židov, nakon što je čuo sve strahote koje su mu profesor i otac napričali, Bruno se svejedno družio s njim. Ja ne znam bi li itko od odraslih, zrelih i obrazovanih osoba u današnje vrijeme tako postupio.
S druge strane ograde, imamo potpunu suprotnost Bruni, u socijološkom smislu. Mali Šmuel, židov koji je kao i mnogi drugi završio u logoru. Bio je i sam sitne građe, ali izgladnjivanje koje se u logoru podrazumjevalo, još je više doprinosilo tomu. Zbog životne situacije koju je imao, mislim da su mu razgovori sa Brunom bili jedina svijetla točka u životu.

Što se tiče stilskih izražajnih sredstva, primjetila sam metaforu, o čemu ću malo detaljnije pisati poslije. Također sam primjetila ponavljanje tjekom opisivanja kao npr. “...kako stoji u njegovoj sobi i vadi sve njegove stvari iz ormara te stavlja u četiri velika sanduka, čak i one stvari koje je stavio odozada i koje su pripadale samo njemu i nisu se ticale nikoga.” te poslije “..pa je pomislio kako bi bilo dobro da ode u svoju sobu i preuzme pakiranje, jer bi Marija inače mogla izvaditi sve njegove stvari iz ormara bez ikakve pažnje i brige, čak i stvari koje je stavio odozada i koje su pripadale samo njemu i nisu se ticale nikoga”. Takvih primjera ima nekoliko. Naravno, knjiga sadrži puno epiteta kao što su fanastične uniforme, uspješan čovjek, prljave ruke, tužni pogled i mnogo drugih. Također sam primjetila i hiperbolu koja se često koristi u opisivanju. Također, imamo prilično očit kontrast između dvaju dječaka, ali i između strana ograde. Pisac koristi i iskrivljavanje riječi kao što je “Aut-sic” umjesto “Auschwitz” ili ne izgovaranje imena “Hitler” kako bi ovo djelo bilo malo manje potresno.
Kao što sam ranije spomenula, smatram da u ovom djelu ima puno metafore. Naravno, to je priča o užasima koji su se dešavali i možemo ju gledati na doslovan način i svejedno ćemo izvući jasnu poruku i smisao priče, ali ako na ovo djelo gledamo kao na priču o vrstama ljudi, priču o osuđivanju i ljudskoj iskvarenosti, onda je ova priča nešto sasvim drugo. Smatram da lik malog Brune predstavlja svako ljudsko biće prije odrastanja. Neiskvareno, iskreno i prijateljski nastrojeno prema svima bez obzira na njihovu rasu, religiju ili bilo koju stvar po kojoj ljudi djele jedni druge. Zatim imamo njegovog oca, lik koji predstavlja ljude nakon odrastanja. Na ostale ne gleda sa srcem, smatra da postoje vrjedniji ljudi te osobe koje se ni ne smatraju ljudima. Misli da je u redu omaložavati ljude na svaki mogući način. Ljude određuje po njihovim vanjskim obilježljima, a ne po tome kakve su osobe. Ako idete razmišljati o tome, gotovo svaka osoba proživi ova dva lika. U početku smo neiskvareni, steknemo prijatelja u vrlo kratkom vremenu. Nije nam bitno tko su, koliko novaca imaju i koje su religije. Ali što više odrstamo te su nam stvari sve bitnije. Na kraju pretvorimo se u te užasne ljude kakve ovo djelo opisuje. Samo rijetki i posebni mogu zadržati tu dječačku neiskvarenost koju većini ovaj svijet pun mržnje i zla čak i prerano oduzme.

Dugo sam razmišljala koja bi bila pouka ove priče. I još uvijek ne mogu odrediti jednu glavnu pouku, jer nas ova priča uči puno toga. Uči nas o vrijednosti prijateljstva, o dječjoj neiskvarenosti i čistoći. O bolestima i užasnim stvarima koje je ljudsko biće sposobno napraviti, o bitnosti ljudskog života. O tome koliko je loše i jednostavno pogrešno ljude procjenjivati po bilo čemu osim po njihovoj osobnosti. I ono što mi se zapravo najmanje sviđa u vezi ove knjige jer je kod mene uzrokovalo višesatno plakanje, govori nam žalosnu i po meni sramotnu istinu o Auschwitzu i o tome koliko su ljudi zapravo malo znali što se tamo zapravo događa.
Iskreno, ne mogu reći sviđa mi li se ova knjiga ili ne. Mislim da je kao književno djelo i više nego dobro, ali je vrlo teško. Svaka knjiga ove tematike bi bila teška, ali pisac je u ovu priču kao glavne likove stavio dva osmogodišnja dječaka, što znatno pogoršava stvari. Mislim da je odlična ideja ovakve knjige stavljati za lektiru, bez obzira na to što možda nisu primjerene dječjoj publici. Smatram da bi djeca što ranije trebala početi čitati ovakve knjige, i biti informirana o užasima koji su se događali. Zato jer nakon što pročitate ovu knjigu, šanse da ćete ikada odrasti u osobu punu mržnje prema nekome su stvarno minimalne. Također, ova knjiga nam priča priču koju tisuće ljudi nije dobilo priliku ispričati. Priču koju je stvarno važno da svi čujemo. Kao što piše u na kraju knjige “...nadam se da će glasovi Bruna nastaviti odjekivati u vama kao što to čine u meni. Njihovi izgubljeni glasovi moraju se i dalje čuti; njihove neispričane priče moraju se i dalje pričati, jer predstavljaju sve one koji nisu doživjeli da ih sami ispričaju.”

                                                                                                               Nika Šakan, 8.a

Jednoga dana bit ću veliki čovjek

Svi mi ljudi, kada sjedamo u klupe osnovne škole želimo što prije odrasti i postati: pilot, učitelj, želimo putovati svijetom, pisati poput Shakespearea ili pak crtati kao „veliki“ Piccaso, biti slavni glumac, pjevač ili hodati modnom pistom kao poznati maneken. No, kako nam školske godine počnu sve brže prolaziti, tako nam i ona naša maštanja o tome „što ću biti kad odrastem“ pokažu da to i nije tako lako ostvariti. Nižu nam se nove brige i na sebe primamo sve više odgovornosti. Tada ponovno želimo biti mala djeca čije su bezbrižne misli svakoga dana ostajale zakopane u dubokom pješčaniku. No, to su samo naša „slatka“ maštanja koja nisu ostvariva, a naš život ide dalje.
Tako je bilo i u mojih dvanaest godina odrastanja. Kada sam se sa svojih zaigranih šest godina doselila u Kastav, prvi sam se put susrela s karateom, sportom kojim sam se počela baviti još kao predškolac. Sve mi je bilo neobično, strano i o tom sportu baš ništa nisam znala. No, svojim sam zalaganjem, trudom i odricanjem počela nizati važne i velike uspjehe. Oni koji su me podržavali i dijelili sa mnom i pobjede i poraze su moji roditelji i prijateljica Tea. Moram spomenuti i trenere bez kojih ne bih puno postigla. Sve su to razlozi koji su meni bili jedan veliki vjetar u leđa i koji su gradili moje samopouzdanje. Tako je karate postala moja svakodnevnica uz koju se osjećam veselo, opušteno i koja me neopisivo ugodno ispunjuje.
Time sam sama sebi dokazala da ono što zaista hoću, želim i volim mogu svojim pozitivnim razmišljanjem i trudom i ispuniti. Tako svatko može doći do svojih ciljeva; jer biti siguran u sebe i iskusiti nešto novo nije i ne može biti pogrešno.
Veliki čovjek ćeš postati kada budeš uspio ostvariti svoje životne ciljeve i snove te kada nastaviš živjeti pošteno i časno šireći iste vrijednosti drugim ljudima...
                                   
                                                                                                     Natali Badjuk, 6.a

Ptičji posao

U proljeće sve ptice,
rade ko' konobarice.
Nose hranu svojim mladima,
i tako danima.

Bit će crvima muke,
kad dođu u ptičje ruke!
I ostalim kukcima je tako,
nemojte misliti da je njima lako.

                                          Bijoux Radman Barić, 3.b


Talalo

U jednoj kući na brijegu živjela je papiga Talalo. Bio je veseo i pun šarenih boja.
Talalo je imao svoj kavez kraj prozora. Najviše je volio gledati izlazak i zalazak sunca. Talalo je uvijek bio pun sebe. Uvijek je volio biti čist i mirisati po sapunu. Nikako nije volio blato. S Talalom je živio mačić Papi, on je želio pojesti Talaloa, no nikako nije uspijevao. Jednog poslijepodneva Talalo je mirno ležao. Odjednom Papi skoči na kavez i otvori mala vrata. Talalo izleti van kroz prozor koji je uvijek bio otvoren. Krene u obližnji park. Kada je Talalo došao sletio je na stablo i rekao sam sebi ,ovdje ću ostati do sutra. Kada je došla večer , sunce je zalazilo, a Talalu je sve više nedostajao kavez u kojem je gledao zalazak sunca. Odjednom Talalo odleti prema svojoj kući.
Kada je Talalo stigao kući sletio je na prozor. Otišao je do svog kaveza, udobno se smjestio i zaspao.

                                                                                                        Dora Neznanović, 3.d


Živa ploča

Učenici su obožavali ploču, čak su joj dali ime Mara. Bila je to najobičnija ploča, barem su to mislili. Dok je Ivo rješavao zadatke na ploči, ploča Mara mu šapne:“Ivo, Ivo, Mara je. Treći zadatak ti je netočan.“ Ivo se skoro onesvijestio, dotrči učiteljica i upita ga: „Što je?“ Ivo odgovara: „Ploča može govoriti!“ Mara se spustila sa zida i došetala do Ive . Djeca su zavrištala. Ploča je na sebi napisala smirite se. Neka djeca su se smirila i došla se igrati s pločom. Ivo i druga djeca su se tek poslije smirila. Ploča im je rekla kako ju škaklja kada pišu po njoj i da je tužna kada odu na tjelesni.
Odjednom u daljini se začuje se glas: “Ivo, probudi se, zakasnit ćeš u školu.“ Ivo se u školi više nije javljao da rješava zadatke na ploču.
 
                                                                                                                 Toni Kukec, 3.d

Nestali učenici

Svanulo je jutro. Učenici trećeg A razreda ušli su i pristojno pozdravili učitelja.
Prvi sat im je bio geometrija. Učitelj se okrenuo prema ploči. Kad se nanovo okrenuo svi učenici su nestali. Učitelj je bio u šoku. Brzo je otišao u ravnateljičin ured i ispričao joj što se dogodilo. Ravnateljica nije mogla vjerovati svojim očima. Obavijestila je sve koji su bili u zbornici. Učitelj Sandro je pozvao policiju . Možda oni mogu pomoći. Policiji su ispričali što se dogodilo. Čekali su u zbornici da vide hoće li se pojaviti. Ravnateljica od nestrpljenja nije mogla čekati. Učitelj je rekao da sada mogu ući provjeriti. Policija se naoružala do zuba. Probili su vrata, a ono učenici sjede u svojim klupama.
Učitelju je napokon bilo lakše, mogli su nastaviti sat.

                                                                                                        Lara Neznanović, 3.d


Siječanj

Siječanj se smije,
stabla sječe.
Sanjka se skija
Sunce sja.
Starac siječanj se smije,
sa suncem sreću sije.
                           
                                Nika Brašnić, 4.a


Sova

Sova spava svakodnevno,
sanja sjajno sunce,
slatke sjemenka suncokreta.
Sretna skakuće sa svojim susjedima.
Sunce se sakrije,
sova sleti svega se sjeti.

                                    Karlo Bauer, 4.a


Maskenbal

Maskenbal je blizu
još jedan u nizu.
Svak mu se veseli
i radost svoju dijeli.

Maškare su jako „fora“
i svako dijete
masku, imati mora.

Šarenilo i zabava vlada
u ovo vrijeme,
baš sada!

Sve ideje
sad su na dohvat ruke,
a za neke stvari
trebalo je puno truda i muke.

Djeca ne mogu sakriti
Svoju sreću
Kad se u veseloj povorci kreću.
Na kraju
svi krafnu žele okusiti
i od maškara se oprostiti.
                                       Lucija Grubišić, 4.a


Maškare

Maškarani su dani,
svi uživamo vani.
Na lice maske stavimo,
i šašavi se pravimo.

Zvuk pjesme i šale
odjekuju svuda,
A fritulice i krafnice
poslastica su luda.

                                    Ema Grubić,  4.a

Draga Slavice!

Stvarno te volim
jer se ničeg ne bojim.
Nama neće biti kraj
stvarno volim 1.maj.

Imaš lijepu plavu kosu
ja mrzim kad te vidim bosu.
Najstvarnije te volim
i zato te molim
da dođeš na spoj
u kafić moj.
Donijet ću ti cvijet i oraha pet.
Voli te tvoj Stjepan!

                                                Matea Madunić, 3.d

Nestali učenici

Bila je srijeda. Tamni oblaci prekrili su prekrasno nebo. Učenici su imali matematiku. Kada su završili učiteljica iziđe iz razreda.
Odjednom u razredu se pojavila dobra vila. Učenici su je zbunjeno gledali. Oni su je zamolili da ih povede u budućnost. Želja im se ostvarila. Vila je sve učenike povela osim malog Mislava koji je zaspao na trokutima, ravnalima, šestarima… Na priboru iz geometrije.
Kada se učiteljica vratila ostala je bez riječi. Kada se probudila shvatila je da je sve bio samo san.

                                                                                                              Tin Ujević Bajivić, 3.d

 

Draga Slavice!

Morao sam ti napisati ovo pismo. Nadam se da ćeš me razumjeti.
Neko vrijeme radim neobične stvari. Postao sam zaboravljiv, ne jedem jer sam već nekoliko mjeseci zaljubljen u tebe. U školi sam dobio jedinicu jer se ne mogu skoncentrirati na učenje. Zbog ljubavi prema tebi ne mogu pamtiti, ponašati se normalno, jednostavno sam izgubljen.
Pozivam te u subotu u kino da se malo družimo. Nadam se da ćeš prihvatiti moj poziv.
                                      Tvoj Ivan

                                                                                                                    Ivan Vidović, 3.c
 


Jesenska pjesma

Mali Ive želi šljive.
Mala Anka radi kompot kod susjeda Danka.
Lina, sva pristojna i fina traži puno vitamina.
Mali Stjepan pjeva u dvoru kako lišće počinje padati u jutarnju zoru.
Kesteni topli, kesteni vrući peku se u mojoj kući.
Lišće nam pada, evo gole su grane, do prvoga snijega već brojim dane.

                                                                                               Issa Karuza, 4.c

Nizinska pripovijetka

Praskozorje.
Prve zrake sunca obasjavaju zlatna žitna polja. Nebo je ružičasto, a u zraku se osjeća miris jutra.

Podne.
Ljudi poput mrava vrijedno obrađuju polja. Čuje se zujanje traktora i lavež pasa. Iz obližnjih kuća širi se miris slasnoga ručka. Djeca hvataju šarene leptire. Odjednom veliki bijeli oblak na tren sakrije sunce.

Predvečerje.
Vukući umorne i teške noge težaci idu kući, a sunce se već sakrilo. Mačak pred vratima lijeno se rasteže.

                                                                                                      Jakov Crljenica, 4.c

Pripovijetka o Staroj Baškoj

Praskozorje
Sunce se budi , ovce mekeću, more se čuje. Ribari na posao kreću. Pomalo je pusto.

Podne
Čuje se buka, djeca skaču, pljuska more, a na plaži šarenilo boja .Galebovi kriču! I u moru, i u hladu, spas se traži.

Predvečerje
Sunce zalazi. Stapa se sa morem, a na nebu prekrasne boje . Ribari izlaze. Svoju ribu traže.
Mir i tišina prekrivaju obalu i more Stare Baške.

                                                                                                      Karla Žuža, 4.c

Vis

Jutro
Prvi Viški valovi se dižu u vis. Sve Višane prska morska sol. More se
sjaji, šprica i živahno skače. Stare kamene kućice polako špricaju
visoki valovi, a sunce kuće zagli i toplina se širi.

Podne
Sunce toliko sija da more zasljepljuje Višane. Dobri i mili starčići
sjede na obali i promatraju stijene koje su prekrivene pokrivačem od
priljepaka. Svugdje prevladava miris riba i mora.

Večer
Sunce je nestalo, more sada krasi veliki i pun mjesec. Svi sjede na
obali i moče noge. Turisti to sve s oduševljenjem promatraju, a ponosni
Višani uživaju u moru.

                                                                                               Issa Karuza, 4.c

Papiga Kiki

Papiga Kiki živjela je u kavezu, u stanu s njom živio je i bijeli mačak Tobi. Kada bi Tobi vidio Kikija odmah bi se oblizivao. Kiki nije znao da ga želi pojesti. Jednog dana kada je njihov gazda otišao kavez je ostao otvoren. Mačak je skočio i zamalo uhvatio papigu. Kiki se jako prestrašio i pobjegao kroz prozor u obližnji park. Na stablu je bila Kikijeva cura Mikica, ona je htjela postati slavna pjevačica pa je otišla u bijeli svijet. Kikica i Mikica zajedno su pjevali na Super Talent Show-u i osvojili prvo mjesto.

                                                                                              Eva Stefanuti, 3.d

Zanimljiva mačka

Bila je to ugodna i topla večer. Stisnuti na ležaljkama, razvaljeni i umorni nakon poslijepodnevnog igranja i trčanja, moji prijatelji i ja još uvijek smo veselo razgovarali. Ispred nas dimio se veliki kamin prepun mesa od prijašnjeg roštiljanja. Dok su roditelji sjedili za drugim stolom iza kuće, mi smo se odlično zabavljali. Naš je lagani smijeh odzvanjao cijelim selom. Iako je bilo mračno i jezivo, nama je uvijek zanimljivo, pa smo odlučili prošetati. Bosi, ali ne obraćajući pozornost na tlo, zaputili smo se prema portunu.
Ja sam hodala prva. Lagano hodajući, iza kamina ugledala sam rep. Bio je na pruge i vrlo čupav. Nije me zabrinjavalo jer u dvorištu ima puno mačaka. No, ja sam se prevarila. To nije bila mačka, već velika i zastrašujuća lisica. Kao iz rakete, pojurili smo u kuću i zaključali se. Nevjerojatno! Visoke uši, oštri zubi i s kobasicom u ustima. Zaprepašteni, ispričali smo sve roditeljima. Oni nam nisu vjerovali. Začuđeni, skrivajući se iza roditelja, krenuli smo otjerati lisicu.
Moram priznati, nismo baš bili hrabri, ali smo uspješno otjerali tu zanimljivu mačku. Znala sam da mi s prijateljima nikada ne će biti dosadno, ali ovu avanturu ću dugo pamtiti.
 
                                                                                                       Natali Badjuk, 6.a


Pogled s moga prozora

Volim gledati ljude, životinje, biljke... Zanimljivo je na trenutak zastati i samo gledati kako se život odvija. Upravo mi to pruža moj prozor. S njega mogu gledati automobile kako se lijeno kreću po cesti, stare ljude u polaganoj šetnji, majke koje vode razigranu djecu na igralište i... prirodu.
Točno ispod moga prozora nalaze se dva visoka bora. Ranije je uz njih stajao još jedan bor, još viši od ove dvojice. Nažalost, srušen je u zadnjem napadu podmukle bure. Iza njih se nalazi prostrana, zelena livada. Ona je najdraže okupljalište djece, onako ispunjena grmljem. Ako biste s te livade odlučili krenuti uzbrdo, naišli biste na rijetku šumu. Odvažite li se ući u nju, ugledali biste vrlo lijep prizor. Nažalost, ja ga ne vidim sa svoga prozora. No, postoji još nešto što vidim. Tik uz početak šume, nalazi se kameni blok, postavljen ukoso. Zaista, ne znam kako je tamo dospio, baš kao ni itko drugi. Ipak, ista ona djeca koja se igraju na livadi često je posjećuju i nazivaju moćnim gusarskim brodom. To je sva ljepota ove moje prirode.
Kako u mome susjedstvu ima mnogo ljudi, i njih često mogu vidjeti. Bilo da posjećuju frizerski salon ili da čekaju autobus na stanici, stalno ih viđam. Jedan od najčešćih prizora je onaj djece koja idu u školu. Njihove torbe su uvijek jako zanimljive: šarene, čupave, u raznim bojama, na kotačiće... Uvijek mi ih je zadovoljstvo gledati. A još kad padne snijeg pa počnu nositi vrckave kapice... Ne trebam ni pričati. No, to nije sve. Ljudi često šeću pse, njih dva, tri, ili čak četiri! To je upravo ono što mi se sviđa u mome kvartu. Svo to zelenilo, mnogo različitih ljudi i životinja. To je ono što ga čini posebnim.
Kada mi dosadi stalno gledati jednu te istu sliku, krenem pogledom u daljinu, na snijegom posute vrhove Učke, na lijepo, modro more i pitam se, što se sada tamo događa?

                                                                                                                      Morana Mladić 6.a

Pogled s moga prozora

Stojim na drugom katu moje kuće u Kastvu. Izašla sam na krovnu terasu u vrijeme zalaska Sunca, ispred mene je predivan krajolik.
Prvo što ugledam jest more. Veliko i beskrajno, inače plavo, a sada ponegdje zagasito, dok Sunce polako pada u vodu. Taj prizor ujedno izgleda tako toplo i magično, ali i ostavlja dojam beskrajnosti i slobode. Tu su i planine. Uzdižu se iznad mora kao divovi, usnuli i zeleni. To zelenilo je mnoštvo drveća, velikog i malog. Kraj je ljeta pa se ponegdje naziru crvene i žute točkice među bogatim šumama. S lijeve strane vidim kuće sa šarenim krovovima, a malo dalje i cestu.
Po cesti jure automobili raznolikih boja. Čujem viku i pjesmu susjeda, nježni pjev ptica i zvonce moga mačka Pabla koji sjedi uz mene. Osjećam neku toplinu. Mislim da je svi Kastavci osjećaju jer upravo te osjećaje ovaj predivni gradić budi u ljudima. Kastavci su optimistični i sretni ,uvijek nađu neki razlog za slavlje i to mi sviđa.
I Madrid, London i mnoštvo drugih gradova su zanimljivi i lijepi, no Kastav je poseban. Obuzima me neki lijepi osjećaj ugode. Ne bih bila nigdje drugdje. Stojim na terasi, mazim mačka i razmišljam o ljudima koji upravo sada odlaze iz Kastva. Zanima me misle li oni isto što i ja o ovom najljepšem i najboljem gradu na svijetu.

                                                                                                                        Lucija Vidović, 6.a

Ljeto na Susku

Ja sam osoba koja jako voli more i ne mogu bez njega, stoga sam uvijek sretan kada mi roditelji kažu da ćemo ljeto provesti s prijateljima na otoku Susku. Tako je bilo i ovoga ljeta. Sveukupno, na Susku sam bio četiri puta, ali sam tri puta bio jako malen. Četvrti sam put na otoku upoznao nove prijatelje i skupio mnogo divnih uspomena.
Put do Suska nije kratak. Vožnja katamaranom traje četiri sata jer se on zaustavlja i na Cresu, Malom Lošinju i Unijama. Krenuli smo rano ujutro i nakon četiri sata vožnje napokon sam vidio Susak. Kako je to mali otok, dolazak katamarana u luku velik je događaj. Svi stanovnici otoka dođu u luku veselo gledajući nove ljude.
Odmah pri izlaku s broda, ljudi koji su te vidjeli svega dva puta u životu, prilaze ti pozivajući te na piće. Jednostavno je nemoguće odbiti ih jer su tako dragi i tako gostoljubivi. Nakon pića dobrodošlice krenuli smo prema kući naših prijatelja. Kako je njihova kuća vrlo udaljena od luke, imao sam vremena pomno razgledati krajolik. Susak je otok koji je nastao iz pijeska, odnosno kako znanstvenici kažu, od taloženja pijeska rijeke Po. Susak nije poput drugih otoka koji su „goli“ ili prekriveni gustom šumom različitih vrsta drveća. Na otoku raste samo jedna biljka, bambus. Tamo ne može rasti jabuka ili kruška nego samo biljka koja će se prilagoditi takvom tlu. Posljedica toga je što je u prošlosti puno ljudi odselilo, posebno u Ameriku. Za razliku od tla, klima je vrlo pogodna, sredozemna. Ljeta su vruća, a zime blage što pogoduje razvoju turizma. Kao što svako mjesto ima svoje običaje, tako i Susak ima svoje. Svaki put kada se neki iseljenik vrati kući, njegova obitelj odjene tradicionalnu nošnju kao znak sreće. Drugi običaj je također vezan uz iseljenike i održava se zadnje nedjelje u srpnju svake godine i naziva se Dan iseljenika. Na taj dan, na otoku je velika „fešta“ u čast svim iseljenicima otoka Suska. Kao što sam već rekao, Susak je mali otok, što bi značilo da ima vrlo malo stanovnika. Sveukupno, Susak broji oko tisuću stalnih stanovnika, ali se preko ljeta taj broj udvostruči zbog turista i ljudi koji na otoku imaju vikendice. Kuće su spojene jedna s drugom kako bi se oduprijele snažnom vjetru koji je na otoku učestao.
Nakon višeminutnog hodanja, napokon smo stigli do kuće naših prijatelja. Doslovno, zabave je bilo i više nego dovoljno, stoga nam je ljeto brzo prošlo. Svaki sam dan odlazio na najvišu točku otoka kako bih još bolje upoznao otok. Nije bilo dana kada se barem jednom nisam okupao u predivnome, plavome moru. Svemu što je lijepo brzo dođe kraj pa tako i ovome ljetu.
Ovo ljeto je bilo poput jednog dugačkog sna, samo odjednom mi je majka rekla: „Karlo, probudi se, zakasnit ćemo na katamaran!“ I tada sam se vratio u stvarnost, u život gdje nema ljeta i Suska, gdje postoji samo škola.

                                                                                                                     Karlo Štubljar, 8.a

Pogled s moga balkona

Nalazim se na poznatom i prostranom mjestu, svom balkonu. Uh, dokle mi pogled seže! Na zapadu sve do visokih zelenih vrhova Učke, na jugu sve do crte koja dijeli more od neba, a na istoku vidim zelenkasto-plavi otok Krk i Krčki most uz bijeli pusti otočić Sv. Marko.
Na moru plove mali bijeli jedrenjaci obasjani toplim, podnevnim suncem koje se ponosito uzdiglo nad njima. Osim jedrenjaka, vidim i ribare u koćaricama koji love ribu da bi je sutra ujutro u Opatiji mogli prodavati. Svi ti brodovi, koji plove nježnim, plavim, burom namreškanim morem, ostavljaju za sobom bijeli trag pa sav taj prizor izgleda baš kao da netko kredom crta po svijetloplavoj ploči. Na obali se naziru mnogi gradovi i mjestašca. Njihovi krovovi se crvene na brdašcima ili uz more. U Opatiji vidim i neke brodove koji su u luci i svojim bijelim jedrima se klanjaju buri. Učka strši prema oblacima svojim vrhovima. Na njoj se primjećuju i brdašca bogata brojnim šumama i proplanci koji su zacijelo prepuni cvijeća. Nebo je vedro, a u lice mi puše lahor i raznosi mi kosu. Šire se mirisi novoprocvjetalog cvijeća, opojni mirisi ljubičica i pokošene trave.
Sav taj prizor upotpunjuju i ptičice koje jako glasno pjevaju i nestašno se skrivaju u gustoj krošnji trešnje koju je moja baka davno posadila u našem šarenom procvjetanom vrtu. Čuje se zvuk kosilica kojom moj susjed kosi tu napornu, dugačku travu u svome vrtu. Čovjek, neki prodavač u kamionu viče: „Krumpiri, krumpiri!“. Moj pas se pridružuje lavežu nekih susjednih pasa. To je prilično glasno za moje uši, no već sam navikla. Sigurno ih „uznemiravaju“ nametljive mačke i vesele dobronamjerne ptičice. Upravo ispred nosa mi se nalazi ogromna tegla orhideja koja je obješena o balkonsku ogradu.
Sve je tako simpatično, dražesno i prepuno boja, no, duboko u mom srcu, to sve nije samo slika, već nešto puno veće, nešto što je posebno za mene i što me uvijek veseli i inspirira, moj zavičaj.

                                                                                                                         Ivona Žuža, 6.b


Život – to nisu oni dani koji su prošli, već oni koje smo zapamtili

Ovaj aforizam govori kako se ljepota života ne krije u vremenu, već u načinu života. Neki ljudi žive dulje, neki kraće, neki su plašljivi, neki hrabri. Najčešće, dani koje smo zapamtili nisu ekstremni doživljaji, već sitnice koje ispunjavaju naše srce.
Sjećam se svog ranog djetinjstva. Tada sam živio u Rijeci ispod velikih nebodera. Uvijek sam se bojao da se neboderi ne sruše na nas jer smo bili točno ispod njih. Također sam se pitao kako održavaju ravnotežu. Bilo je tu još mnogo pitanja koja su prolijetala kroz moju glavu. Također se sjećam dana kada sam na dvorište iznio sve svoje lopte. Bio sam presretan. Šutnuo bih svaku loptu koja bi mi došla pod noge.
Jedno smo ljeto u Dalmaciji odlučili otići na drugu stranu maloga poluotoka. Ugledali smo stijene visoke oko 10 metara. Moj bratić i ja smo se sjetili da su to stijene s kojih je skočila jedna djevojka, a mi se tada nismo usudili. Htjeli smo dokazati da i mi to možemo. Popeli smo se i pogledali dolje. Bilo je zastrašujuće jer je more gdje smo trebali skočiti bilo duboko tek nekih 3 metra. U početku smo oklijevali, ali onda je Dominik pitao: "Tko će prvi?" Rekao sam da ću ja skočiti prvi. Odrazio sam se te padao 3 sekunde, a odmah zatim čuo se udarac u vodu te mnogo mjehurića. Dominik je sa stijena promatrao je li sve u redu. Kako su mjehurići otežavali izron, trebalo mi je oko dvije sekunde da izronim, ali tada sam viknuo:"To!Idem još jednom!" Tako sam ga ohrabrio te je i on skočio. Taj ću dan pamtiti jako dugo.
Još je veliki niz sretnih dana u mome životu, ali ova dva sam odabrao zato što sam htio dokazati da nisu velike stvari koje nas čine sretnima. Ako nešto stvarno želiš, kupi to, smatraj to nagradom za svoj dosadašnji trud. Ponekad mali izleti, kratke šetnje te izlazak s prijateljima mogu se pretvoriti u dane za pamćenje. Nemoj se brinuti, budi sretan i iskoristi sve što ti se pruža na ovome svijetu.

                                                                                                                      Ivan Svoboda, 8.a

Postiđeni robot

Jednoga dana profesor Einstein smišljao je novi i bolji izum od prethodnog. Smislio je!!!! Radio je na tom izumu danima. I evo ga!!! Zgotovio ga je!!! Njegov robot „Sveznalica“ bio je predivan.
Nakon nekog vremena robot je postao umišljen. Bio je pametniji od svih prethodnih „Pametnjakovića“. U školi za robote bio je najbolji. Stalno se rugao prijateljima koji nisu znali odgovor na pitanje ili bi krivo odgovorili. Jednog jutra u školu je došao novi učenik. „Sveznalica“ je stalno ispitivao njegove sposobnosti. No, ni on nije bio pametniji od „Sveznalice“. Zato mu je dosadilo, pa je odlučio otputovati u drugu zemlju, „Zemlju ljudi“. Ali svaki robot koji želi ići u „Zemlju ljudi“ mora prvo tražiti dozvolu za to. „Sveznalica“ je tako došao kod gospođe gradonačelnice. Prvo ga nije razumjela jer je pričao robotskim jezikom, ali je on uskoro prilagodio govor i dobio dozvolu. Odlučio je malo prošetati gradom. Tamo je sreo dječaka koji je na klupici u miru učio. „Sveznalica“ se ponadao da je barem ovo ljudsko biće pametnije od njega. Neko ga je vrijeme ispitivao pa je shvatio da mu ni ljudi nisu dorasli. „Sveznalica“ je bio razočaran. Počeli su mu nedostajati njegovi prijatelji i odlučio je vratiti se kući. Tamo ga je dočekalo veliko iznenađenje. Profesor Einstein u međuvremenu je napravio još pametnijeg robota od „Sveznalice“, kojeg je nazvao „Mali genije“.
Sada je „Sveznalica“ bio taj kojemu su se rugali i vidio je da to nije nimalo lijepo. Osjećao se posramljeno što se tako prije ponašao prema svojim prijateljima.

                                                                                                                      Dylan Miletić,  4.a

Poštar

Tko to na motoru jaše,
i svima nam maše?!
To je poštar!
Mama mi prevrće očima,
jer se ne veseli računima.
Ali nije!
Mama se već smije.
Nešto tanko,
i zapakirano u žuto žarko.
To je razglednica moje bake,
sa otoka Jabuke!

               Bijoux Radman Barić, 3.b


Priča mi hrast

Ugledao sam drvo,
visokog rasta.
Sjeo sam ispod
toga hrasta.

Zamolilo me da
ostanem do noći.
Bez društva nije
moglo sklopiti oči.

Nebo je puno
zlatnih zvijezda.
Brzo se pune
ptičja gnijezda

Drvo je sklopilo
svoje oči,
Ja sam morao kući
u mračnoj noći.

                                 Karlo Gilja, 4.a


Istinita priča o Djedu Mrazu

U jednom selu živio neki starčić. Izrađivao je neke čudne komade drva koji ničemu ne služe. To su bili svakakvi oblici i on ih je čak bojao raznim bojama. Uvijek je nosio crveno i imao je dugu bijelu bradu. Zbog toga su drugi ljudi u selu mislili da je čudan, pa nisu razgovarali s njim. Bio je potpuno sam u svojoj kući. Jedne večeri snijeg je padao i bio je mrak.
Pokuca starcu netko na vrata. On otvori i ugleda ženu u rasparanoj haljini i troje djece kako se stišću jedan uz drugog. Pustio ih je unutra i upalio vatru. Donio je dekice i nije ni progovorio. Skuhao im je juhu i rekao im da ostanu. Žena je odbila i rekla da će krenuti dalje već sutra. Djeca su se počela igrati obojanim komadima drveta, a nakon duge igre su zaspala. Starac je otišao leći, a probudili su ga koraci. Bili su to koraci žene, spremala se na put i ispričala se što ga je probudila. Starac je znao da ju ne može nagovoriti da ostane pa je djeci dao, da ga se sjećaju, svakome po tri komada drveta s kojima su se igrali.
Prošla je čitava godina. Opet je bila zima i Božić se bližio. Starac je šetao po snijegu i ugledao je neku ženu. Kada je prišao bliže shvatio ja da je to ona ista žena i djeca kojima je pomogao prošle godine. Rekli su da sada imaju svoju kuću i dovoljno novca. Pozvao ih je kući da se druže i oni su prihvatili. Starac je bio jako sretan kada je u rukama djece vidio komade drva koje im je dao prošle godine.
Djeca su predložila da komade drva nazovu igračkama jer se s njima igra. Bila je to odlična ideja. Djeca su također imala ideju da starca nazovu Djed Mraz zato što je star i zato što je njima pomogao kada je bila zima. Djed Mraz je igračke davao samo djeci iz svog sela jer nije nigdje mogao ići. Svi su ga zavoljeli.
Od tolike ljubavi nastala je čarolija. Pred Djedom Mrazom stajali su leteći sobovi privezani za saonice. Sada je Djed Mraz mogao letjeti i darivati djecu cijelog svijeta. Htio je izmisliti i neke druge igračke, a ne samo od drva. Tako je izumio i plastične igračke, igračke na baterije i svakakve druge. Svaki Božić dariva djecu novim igračkama. Živi vječno zbog tolike ljubavi što su mu je pružaju djeca.

                                                                                                                Korina Badurina, 4.c


Topli zagrljaj

Jednoga dana sam krenula u šetnju sa svojim psom i ugledala sam jednu staricu koja je nosila teške vrećice iz trgovine. Ponudila sam joj svoju pomoć, a ona je bila jako zahvalna i izgledala je sretno. Sa svojega praga mi je rekla da je mogu posjećivati kada god to poželim. Živjela je sama posve sama u kući na kraju šume. Sutradan poslije škole otišla sam do starice. Cijela šuma je mirisala po slasnim kolačima. Ljudi u gradu su pričali da je nekada davno bila najbolja slastičarka. Pozvonila sam, a kada me je ugledala jako se razveselila. Pričali smo o njezinom životu i doznala sam da joj sin živi jako daleko i nikada ne dolazi, a muž joj je umro. Vrlo je usamljena, ali izgledalo je da sam je baš ja usrećila. Svaki dan sam je dolazila posjećivati, a ona je bila sve sretnija i sretnija. Na svakom odlasku dala bih joj jedan veliki zagrljaj, a u njezinim očima vidjela sam suzicu i veliki osmijeh na licu.

                                                                                                                 Karla Žuža, 4.c


Bura

Bura puše, puše hladnabura,
grane njiše, svašta gura.
Ceste, putove i mostovezatvori,
a vrata toplog doma širomotvori.
I puše ona tako i ponekoliko dana,
pa se silno trudimzagrijati zidove svoga stana.
A mene samo panika hvata,
da mi zločesta bura silomne otvori vrata.

                     Anja Ćiković, 3.c

Vjetar

Vjetar u mom kraju
razna lica ima.
Ponekad je topao i lagan,
a ponekad jak i hladan.

Bura kad nam dođe
zima nam kroz kostiprođe,
tada i pahulja padne
pa zabijeli zimske dane.

Kišne kapi nosi jugo
valove strašne na morudiže
znamo, kiša nam stiže.

                            Paulo Škibola, 3.c


Bura

Bura puše,
lomi grane,
Leti smeće
na sve strane

Zavija i huči
cijeli dan,
ja iz kuće
ne smijem van.

                 Ivan Vidović, 3.c


Bura

Puše bura jaka, škura
sve pred sobom gura.
Nosi lišća, grane
sve što pred nju stane.

Puše bura jaka, škura
svašta leti posvuda
oblake daleko gura.

                         Luana Čobanov, 3.c


Tužno stablo i sretna djevojčica

PRIPOVJEDAČ: „Jednog lijepog dana, u šumi blizu mene, začuo sam neke razgovore lijepe  između  djevojčice Sare i stabla Mare. Stablo je bilo jako tužno, no nije izgledalo ružno. Reklo joj je kako prijatelja nema i da ima velikih problema, pa je priča započela ovako:“

STABLO: „Djevojčice Saro, pomogni mi malo, prijatelja nemam, usamljen sam i tužan i jako sam ružan.“

DJEVOJČICA: „Ti se meni obraćaš?“

STABLO: „Obraćam se tebi djevo, pa znaš nije mi lako, pa pomogni mi nekako!“

DJEVOJČICA: „Rekao si, prijatelja nemaš, a želiš imati. Sigurno si sramežljiv, ali samo trebaš osmijeh pokloniti.“

STABLO: „Osmijeh? Osmijeh pokloniti? Mogu se  i s njima družiti i igrati?“

DJEVOJČICA: „Možeš se i družiti,možeš se i igrati, možeš i osmijeh pokloniti! On je čaroban!“

STABLO: „Ako je tako, neka je tako, ako ne može drukčije nikako, s osmijehom ću pokušati! Jer igranje i druženje jako je lijepo, a za tim cijeli život sanjam i lutam. Sad sam jako sretan!“

PRIPOVJEDAČ: „I tako je stablo bilo sretno i plodova puno, prijatelja imalo, i cijeli život sretno bilo.“

 

Ja škrtica

                Ponekad sam dobra kao Sunce, ali kada ne želim podijeliti slatkiš ili čokoladicu tu već počinje  rasprava.

                Moja mama i moja sestra isto vole slatkiše, a da ne govorim o svome tati, glomazan i proždrljiv. Kad bilo tko gleda televiziju ja se polako ušuljam u kuhinju, otvorim ladicu sa čokoladicama ili slično i uzmem dvije-tri čokoladice i kao munja odletim po stepenicama gore u svoju sobu.

                Znam da nije dobro biti škrt, ali kada se radi o djeci koja su zločesta tu već treba biti škrt.

 

                                                                                                              Dora Neznanović, 3.d

Dnevnik Nike Č.

Subota 26.10.2013.

Subota je! Vikend! Volim vikend! Ustala sam u 9.00 sati, doručkovala i onda otišla s mamom u šoping u grad.

Prvo smo išle u Plodine po hranu, poslije Plodina kao da smo  skrenule  s uma  i otišle u ZTC , zalijepile se za prozore H&M –a. Htjele smo odmah pokupovati pola dućana, ali nismo mogle, jer onda drugim ljudima ne bi ništa ostalo. Na kraju smo samo kupile  meni  hlače s kožom na koljenima. Takve već imam, ali su se potrgale. Ovaj put smo uzele deblje, ali one su bile toliko debele da smo uzele tri broja veće.

„Opet ste nešto zbrljale!“,rekao je tata kad smo došle kući.

Mama i ja smo se pogledale i mislima si poslale rečenicu:“Ah, opet smo bile luckaste!“

                                                                                                              Nika Čop, 3.b


Riječi moje majke

Riječi moje majke često su tople i nježne. Uvijek imaju namjeru razveseliti i usrećiti me.
Kada se moja majka naljuti tada su njezine riječi tvrde i teške. Nekad te i uvrijede, ali ja znam da nisu namjerne. Kada sam tužna i kada više ništa nema smisla, one su vesele i ohrabrujuće i tada sve postane ponovno u redu.
Kada pogriješim i kada znam da nisam dobro postupila, njezine riječi su mudre i pokoravajuće. Znam, da to sve radi za dobrobit mene.
                                                                     
                                                                                                Lucija Belović,  5.b
 

Priča o čarobnom konju

Jednog lijepog jesenskog dana otišla sam na jahanje.
Šuma je bila ukrašena narančasto – žutim lišćem i jesenjim plodovima. Jahala sam na bijelom konju Azri. Zbližile smo se. Iako sam željela ostati s njom, morala sam poći kući. Kako sam bila vrlo umorna spremila sam se za počinak. Razmišljala sam o Azri i utonula u san. Vidjela sam Azru kako dolazi k meni i zove me: "Dora, popni se na mene!" Potrčala sam prema njoj i popela se. Azra je bila posebno lijepa. Bila je ukrašena zlatnim uzdama, a na čelu je imala zeleni dragulj. Nisam je pitala gdje idemo. Željela sam se dobro zabaviti i doživjeti nove pustolovine. Trčala je brzo, a ja sam se stisnula uz nju. Najednom smo poletjele. Ispod sebe sam vidjela kućice i grad Kastav u daljini. Letjele smo iznad mora, a mekani bijeli oblaci bili su oko nas. Promatrale smo zelene livade, šume, polja, planine, sela i gradove. Zaustavile smo se na brežuljku na kojem je izvirala bistra rijeka. Dok smo pile čistu vodu iza leđa nam se prišuljao zlobni vilenjak. Oteo me je, a Azra je bespomoćno gledala. Zatvorio me je u veliku kapsulu odakle nisam mogla izaći. Azra se dosjetila da je njezin dragulj čaroban i da se može koristiti samo u dobre svrhe. Pomoću čarobnih moći dragulja Azra me je oslobodila, a vilenjaka uništila.Ona je postala moja junakinja.
Probudila sam se i shvatila da je sve bio samo predivan san.

                                                                                                   Dora Kostelac, 4.d

 
U svakom vremenu ima ljudi koji imaju srca za drugoga

Na blagdan Svih svetih otišla sam sa svojom obitelji na groblje u Novalju. Posjetila sam pokojnog djeda.
Kada sam bila mala djed mi je pjevao, šetao se sa mnom i rado se zabavljao. Jako me je volio. Ponekad me je stavljao spavati. Tada je po noći bio pokraj mene da se ne bih zagrcnula ili probudila i preplašila se. Uvijek je vodio računa o meni. Svaki dan koji bih provela s njime bio bi ispunjen ljubavlju, toplinom i zabavom. Znala sam da se u njegovom naručju dok me on štiti kao anđeo mogu osjećati sigurnom. Svom djedu sam se zahvalila odlaskom na njegov grob koji sam ukrasila cvijećem. Za pokoj njegove duše zapalila sam svijeću i izmolila molitvu.
Sretna sam što sam imala takvog djeda.

                                                                                        Barbara Denona, 4.d


Moja učiteljica

Moja učiteljica zove se Danijela. Ima dugu crvenu kosu poput ruže i smeđe oči kao čokolada. Ona jako lijepo piše pisana slova i uči nas brojke do 100. Najposebnija je od svih učitelja u školi. S njom se igramo, plešemo, pjevamo, razgibavamo, gledamo crtiće i učimo. Najljepše od svega toga su njezina ljubav i dobrota prema nama.

                                                                                                      Ana Šimetić 2.a

Kastavski zvonik 

U gradu Kastvu
zvonik na brdašcu stoji.
Stoljeća prolaze
a on godine broji.

Visok je i star,
ali je i ponosan.
On plavo more
gleda svaki dan.

Pogledom Sunce u njega puca,
ali on i dalje kuca.
Ponekad ga bura budi,
ali nikada ne čudi.
Kastavci ga vole i paze
trude se da ga jako razmaze.

                                  Lucija Grubišić 4.a


Kruh

Kruh je naša glavna hrana,
jedemo ga svakog dana.

Mama ga s kvascem i vodom pravi
za radost velikih i malih.

Kad se peče sve miriše,
tad u kući nema ništa ljepše.

Nek nam kruha uvijek bude
da nahrani gladne ljude.

Svima nam je mio
u prehrani glavni je dio.

                                      Ivan Vidović, 3.c

Najbolji kruh

Dok moj djed peče kruh
moja mama kaže,kako teško,uh!

A njemu je to čas posla i bez muke
malo brašna, soli, vode i sve put peke.

Miris toplog kruha širi se po svuda,
a moja se mama pita kad prije i od kuda?

Nono ponosno svoj kruh kaže,
a mama brzo maslac na njega još toplog maže.

I baš zato volim hladnije vrijeme,
jer ni donese najbolji kruh za mamu i mene!

                                                              Anja Ćiković, 3.c


Jesen

U moj grad
jesen je došla
nisam ni trepnula,
a već je šumu obojala
i kroz nju prošla.

A noću stalno mi
netko moje
vodene boje krade,
pa boja lišće
koje šušti
dok kiša pljušti.
                      Lucija Santini 3.a
 

 

U zemlji snova

Samo sklopi oči,
čarobna staza i anđeli
će doći.

Vidjet ćeš baš svašta
zvijezde, patuljke i
žive igračke.

Možeš letjeti, letjeti
s anđelima na šarenom nebu.

Možeš pričati, pričati
sa svom djecom
na svijetu.
                                 Karlo Gilja 4.a
 

 

Moja učiteljica

Učiteljica je puno posla imala
dok nas nije sve naučila.

Tablica množenja nije mala,
a ipak nam je svima u glavu stala.

Riječi na slogove rastavljamo,
loše ocjene za čas popravljamo.

Naučili smo da potok teče,
na testu iz prirode smo imali sreće.

Note smo sve naučili,
veselo pjevali i svirali.

Kraj školske godine došao,
drugi razred prošao.

Razred smo prošli za pet,
neka čuje cijeli svijet.

                                     Toni Kukec, 3.d


Raskoš boja i plodova

U haljini raskošnih boja, nošena na krilima vjetra, s kistom u ruci, stigla je kraljica Jesen.
Samo jednim dodirom kista pretvorila je šumu u kraljicu zlaćanih boja, od neobične žute do najtamnije smeđe koja se spuštala do dna zemlje. Donijela je jak vjetar koji je svakim svojim puhanjem odnio dio te šumske haljine.
Negdje iz dubine te šume čuo se nesebičan zvuk životinja koje su sakupljale šumske plodove jer su svjesne da odlaskom jeseni stiže zima.
Čulo se i glasanje malih ptića koji su učili letjeti, kako bi dolaskom jeseni mogli sa svojim roditeljima odletjeli u neke toplije krajeve. Vratit će se oni kad opet šuma zazeleni u svoje stare kućice koje su sagradili njihovi roditelji.
                                                                                                  
                                                                                               Stefan Vučinović 4.a


Moja škola

Moja škola zove se Osnovna škola „Milan Brozović“. Nalazi se u Kastvu. Ima veliku sportsku dvoranu i lijepo uređen okoliš. Mnogi je zovu bijelom ljepoticom jer je sagrađena od bijelog kamena.
Dolazim u nju veselo.
                                          Elide Babić, 2.a